Sektori izvan sustava trgovanja emisijskim jedinicama (non-ETS)

Europska unija i njezine države članice imaju obvezu smanjenja emisija stakleničkih plinova za 20 % do 2020. godine u odnosu na emisije iz bazne 1990. godine. Osim smanjenja emisija stakleničkih plinova, specifični cilj je i povećati udio obnovljivih izvora energije u konačnoj potrošnji energije na 20 % te za 20 % povećati energetsku učinkovitost. 

Obvezu smanjenja emisija za 20 % na razini Europske unije države članice provode zajednički, putem sustava trgovanja emisijskim jedinicama stakleničkih plinova (EU ETS). Za EU ETS sustav uspostavljena je zajednička kvota te su u njega uključena i 53 postrojenja iz Republike Hrvatske. 

Za emisije i sektore koji nisu obuhvaćeni EU ETS sustavom (dio industrijskih procesa, uporaba otapala i drugih proizvoda, poljoprivreda, šumarstvo, gospodarenje otpadom, kućanstva i usluge, promet itd.), za države članice i Republiku Hrvatsku je određena godišnja nacionalna kvota koja se ne smije prekoračiti. Ta je kvota uspostavljena temeljem solidarnosti između država članica Europske unije, a prema kojoj je Republici Hrvatskoj do 2020. godine dopušten rast emisija stakleničkih plinova iz ovih sektora do 11 % u odnosu na razinu emisija u 2005. godini. 

Odluka br. 406/2009/EZ Europskog parlamenta i Vijeća propisuje način i raspodjelu napora koje poduzimaju države članice Europske unije radi smanjenja emisija stakleničkih plinova, a s ciljem ostvarenja ciljeva Zajednice vezanih za smanjenje emisija stakleničkih plinova do 2020. godine. 

Zakon o zaštiti zraka (NN, br. 130/11, 47/14) regulira izvršenje obveza Republike Hrvatske u odnosu na zadržavanje emisija stakleničkih plinova u okviru godišnje nacionalne kvote za sektore izvan sustava trgovanja te je Zakonom propisana nadležnost nad sektorskim emisijama nadležnim tijelima državne uprave. Ministarstvo zaštite okoliša i prirode kontrolira izvršenje navedene obveze i predlaže, u slučaju potrebe, dodatne mjere. 

Isto tako provode se mjere smanjenja emisija stakleničkih plinova utvrđene Planom zaštite zraka, ozonskog sloja i ublažavanja klimatskih promjena u Republici Hrvatskoj za razdoblje od 2013. do 2017. (NN, br. 139/2013). 

Pariški sporazum koji je usvojen u prosincu 2015. godine utvrđuje obveze smanjenja emisija stakleničkih plinova za sve države svijeta i primjenjivat će se od 2020. godine. 

Pariškim sporazumom Republika Hrvatska se obvezala provoditi mjere u okviru EU obveza. S obzirom na to da Europska unija svoje obveze planira provoditi zajednički, Europska komisija predložila je da sve države članice Europske unije zajedno smanje emisije CO2 do 2030. godine za najmanje 40 % u odnosu na razinu iz 1990. godine. 

Taj cilj za Europsku uniju i njezine države članice je utvrđen Zaključcima Europskog vijeća od 23. listopada 2014. godine o Okviru klimatske i energetske politike do 2030. godine. Sektori koji su uključeni u sustav trgovanja emisijama stakleničkih plinova Europske unije (EU ETS), trebat će smanjiti emisije do 43 % u odnosu na 2005. godinu, a sektori koji su izvan sustava ETS-a, trebat će smanjiti emisije stakleničkih plinova do 30 % u odnosu na 2005. godinu i to je potrebno transponirati u ciljeve država članica. 

Sve države članice Europske unije će trebati doprinijeti ukupnom smanjenju emisija stakleničkih plinova u EU do 2030. godine iz sektora izvan sustava trgovanja emisijama stakleničkih plinova. Raspon ciljeva za države članice će se kretati od 0 % do -40 % u odnosu na 2005. godinu, uz primjenu instrumenta fleksibilnosti kako bi se ostvarila ravnoteža između pravednosti i solidarnosti. S tim u vezi, nastavit će se primjenjivati metodologija utvrđivanja nacionalnih ciljeva smanjenja emisija stakleničkih plinova za sektore prema Odluci 406/2009/EZ o raspodjeli napora do 2020. godine, pri čemu se opterećenje raspoređuje na temelju relativnog BDP-a po stanovniku. 

Republika Hrvatska u usporedbi s ostalim članicama Europske unije ima  nisku emisiju CO2  po stanovniku, ali je, kao i sve ostale države svijeta, ranjiva na klimatske promjene. 

Strategija niskougljičnog razvoja Republike Hrvatske do 2030. godine s pogledom na 2050. godinu, čije se donošenje predviđa do kraja 2016. godine, predstavljat će sveobuhvatnu ekonomsku, razvojnu i okolišnu strategiju koja će kroz inovacije, transfer naprednih tehnologija te značajne strukturne promjene u svim sektorima omogućiti poticanje rasta industrijske proizvodnje, razvoj novih djelatnosti, gospodarske konkurentnosti i stvaranje novih radnih mjesta.